Posljednjih su godina dvije predstave snažno obilježile kazališnu poetiku redatelja Tomaža Pandura – prije svega u oblikovanju prostora, u arhitektonskoj izgradnji misaonih procesa koji karakteriziraju njegovo stvaranje: opera Aus Einem Totenhaus (Leoš Janaček) u Bonnu i Infierno (po motivima Božanstvene komedije Dantea Alighierija) u Madridu.

AUS EINEM TOTENHAUS

(Opernhaus Bonn, premijera 26. rujna 2004.)

režija: Tomaž Pandur, scenografija: Sadar Vuga arhitekti, pokretne slike: Mileusnić+Serdarević, kostimografija: Tomaž Pandur, dramaturgija: Jens Neundorf von Enzberg, dirigent: Roman Kofman

Aus einem Totenhaus (Iz mrtvog doma) je opera Leoša Janačeka nastala po motivima romana Zapisi iz mrtvog doma F. M. Dostojevskog, koju operne kuće rijetko stavljaju na svoj repertoar. Mračna pripovijest sibirskog gulaga koju je Dostojevski iskusio na vlastitoj koži, a koja je temelj njegove priče o bezizlaznoj sudbini logoraša, posljednje je Janačekovo operno djelo, prvi puta uprizoreno tek nakon njegove smrti. Tada je operi dodan još i “optimistički” kraj, jer su skladateljevi suvremenici bili uvjereni da je to za finale prijeko potrebno. Totenhaus se u Bonnu izvodi na češkom, tako da gledaoci željni sadržaja moraju čitati titlove, no od toga ih odvraća prepuštanje ljepoti Janačekove partiture i hipnotičkom učinku promjenjive scenografije, u kojoj se na bočnim stranama izmjenjuju pokretne slike. Pandurova režija Totenhausa u Bonnu izbjegava svaki naturalizam te prevodi libreto u monumentalna stanja ljudske zarobljenosti u sistemu i traganja za trenucima svjetla na tom paklenskom putovanju. Bezvremeni Sibir kao matrica asocira svakojako nasilje – od onoga u gulagu, Bagdadu, New Yorku, današnjem Londonu – kao predvidljivo stanje duha u tijeku vremena. Pandur se odlučio za elemente scenografije – četiri klizne ploče sa usječenim otvorima – koje režija koristi kao hardware za kreiranje svakog pojedinog prizora. “Scenografija je tako apstraktna, neutralna, kao fizički proizvod ima generičke kvalitete. Pokretne ploče stvaraju horizontalni prostor, otvori naglašavaju vertikalu”, objašnjava Boštjan Vuga, jedan od autora scenografskog dvojca Sadar Vuga arhitekti. Prostorni prorez pak ima i dodatnu funkciju - djeluje kao instrument vremena – regulira gibanje glazbe, gibanje pjevača i gibanje ploča – koje usklađuju postupci režisera. Atmosferu pojedinih prizora tako diktira prostor koji nastaje između ploča. Uvođenje projekcija (pokretnih slika) u dvodimenzionalnost unosi dubinu, pa kreira kinematični  prostor. Monumentalna lebdeća konstrukcija, brzo mijenjanje i zatvaranje platformi koje pozicioniraju glumce na sceni, kretanje plesača na samom rubu ploča, petnaest metara iznad orkestra, sve to stvara hipnotičku atmosferu, hijerarhiju zatvorenog prostora, hijerarhiju dramatičnih odnosa i slojeva duševnog stanja protagonista. Ta opera ex machina, kako ju naziva Željko Serdarević, matematičkom preciznošću koristi stranice pokretnih platformi kao display pokretnih slika ili kao izvor neonskog svjetla koje šokira gledaoce kad se iza metalnog zastora prvi puta otkriva scena. “Stroj” nastavlja svoje gibanje i kad zamru posljednje note opere – a publika čeka da se sasvim zaustavi prije no što predstavu nagradi aplauzom. Njemački su mediji nakon premijere Pandurove inscenacije pisali o izvanredno modernom djelu koje potvrđuje nove ideje, o predstavi koja uspostavlja kriterije prema kojima će se mjeriti sve operne produkcije sljedeće operne sezone.

INFIERNO

(Teatro Maria Guerrero, Centro Dramatico Nacional, Madrid, premijera 25. svibnja 2005.)

režija: Tomaž Pandur, dramaturgija: Livija Pandur, scenografija: Sven Jonke za “Numen”, video: Serdarević+Mileusnić, kostimi: Angelina Atlagić; glazba: Goran Bregović, dizajn svjetla: Juan Gomez Cornejo

Božanstvena komedija, jedno od najčudesnijih putovanja ikad zapisanih u povijesti civilizacije, sastavljena u triptih “Inferno”, “Purgatorio” i “Paradiso”, Danteova je alegorična vizija i kontemplacija drugoga svijeta, posmrća ili zasmrća ili prepoznavanje onog istinskog svakodnevnog stanja svijesti koje čovjeka zatiče svakog trenutka dana i noći. Dante iz commedie d´anime poezijom gradi viziju drugog svijeta, živu i toplu sliku, ispod koje teče krv i izbija strast. Beskonačnu galeriju patnje, čišćenja i blaženstva, strasti, mira i ljubavi. Božanstvena komedija označava početak njegove slave.

Komedija? Ta Dante putuje iz Pakla prema Raju, a ne obratno. I “božanstvena”, nadahnuta božanstvenom emanacijom u sto pjevanja. To je veličanstvena partitura enciklopedijskih dimenzija, Enciklopedia dantesca, pjesnička Biblija, temelj novovjeke europske misli i filozofije. Ta orbis pictus (slika svijeta) oslikava prelijevanje, miješanje i organiziranje Danteovog mističnog putovanja po načelu glazbene fraze ili melodije. Pokretač je ljubav, koja može sve: L´amor che move il sole e l’altre stelle (“Paradiso”, Pjesma 33). Liturgijski misterij je Dante već u svoje vrijeme promijenio u modernu dramu.

Pandurov madridski Inferno sastavlja novu cjelinu. Pars et Totum. Red kao temeljna kategorija paklenog stroja u svojoj matematičkoj preciznosti otkriva električno polje, gdje se sve stvari vraćaju u noć. Gdje se sve što ulazi u taj beskonačni prostor mijenja. Prostor onkraj granica, koji je istovremeno proklet i magičan i gdje je u svoj svojoj moći samo jedno tijelo razapeto zlatnim rezom na stablu prirode.

Pod nebom bez zvijezda talasa se Inferno te uzdiše u strahu, nemiru; presječen oštrom mišlju, uvijek spreman za nove putnike, za kolone prognanika, za gomile bjegunaca. Paklensko mjesto iscrtava svoj gabarit sa devet krugova. Emisija zvuka budi iz otupjelosti. Otkriva istinu koja bode oči, pa tako svatko od nje otklanja pogled. No nije ga moguće skloniti, jer se istina multiplicira i projicira u bezbrojnim odbljescima. Dante kao konstruktor podzemlja, kao arhitekt duša povlači za sobom svu zemlju, a pritom ne zaboravlja kako je i sam tek simbol i alegorija samoga sebe, nastanjen u pustim poljima ljudskih metamorfoza. Vezan za vremensku os, “za strah pred vremenom, za objavu vremena, za svijest o vremenu” (E. Cioran).

Upravo zato Sven Jonke (i “Numen”) gradi madridski Inferno kao ozrcaljenu kocku, kao prostor bezgraničnih mogućnosti, multiplikacija, kao svjetlo uhvaćeno u gabaritu kazališne pozornice, gdje gledalac poput voajera ugleda sam sebe u paklenskom sistemu. Zrcalo pak vraća upravo toliko – i samo toliko –  koliko se u njega uloži. U taj virtualni prazni prostor naseljava Pandur novi Babilon misaonih tokova novovjekog svijeta, slike arhaičnih projekcija, starijih od riječi i morala. U neprekidnim transmutacijama i odbljescima vidimo imperijalno seksualno kazalište kao vrhovni hram očiju zapadne civilizacije. Vidimo fašizam i “pogansku prošlost, nikad umrlu, koja plamti u mističnim hijerarhijama zvjezdane slave” (C. Paglia). Vidimo krv, mučenje, ekstazu, suze – i Danteovu umjetnost, punu zločina. I nema slučaja, tek priroda koja upravlja svojim utezima. Tek pendulum koji se izokrono njiše i iscrtava neizvjesni put. Obraz Inferna u svom naličju dodatno permutira u neprekidno gibanje i pomoću video projekcija (Mileusnić+Serdarević), koje kroz vremenski slijed infernalnog kao pokretna slika ozivljavaju sjećanje civilizacijskog iskustva. Zemljovid pakla iscrtava se u svim segmentima. Zvuk i svjetlost rastu i spuštaju se, te na presjecištu zaustavljaju vrijeme. Promatramo “naš vrli novi svijet” i pokušavamo se probuditi iz noćne more. Promatramo i sretni portret Inferna, sakrivenog iza odbljesaka zrcala, i jednu jedinu misao koja ispunjava vječnost. “To je istovremeno prostor”, kaže Serdarević “koji niječe osnovno pravilo gotike – da demoni nemaju vlastiti odsjaj u zrcalu”. A gdje su svi odsjaji? U Pandurovom Infernu, dakako; nastanjenom multipliciranim demonskim refleksima. ”Vidjeti svijet u zrncu pijeska”, kako kaže Blake; ili u refleksu zrcala, koja su također načinjena od pijeska. Pandur režira Inferno uhvaćen u ozrcaljeni kubus kao arhetipske slike, koje istovremeno prizivaju u sjećanje brojna umjetnička djela zapadnog civilizacijskog kruga, ali se isto tako snažno odnose na iskonske slojeve postojanja. Odraz svjetlosti u zrcalu ne mijenja njegovu prirodu, a ipak sadrži određeni aspekt iluzije. Tko se sve prepoznaje u odbljescima Inferna, glatkim i čistim, ili u razbijenom ogledalu koje, iznova sastavljeno, odražava tek razbijenu sliku svijeta? Pakao smo, dakako, i mi sami, pakao nisu samo drugi.

Madridski Inferno dokazuje da kazalište posjeduje moć. Apsolutnu moć, koja čini mogućim i prijelaz u snove. Ljubav, to je i puno gledalište, zar ne?